MAKSIM MUDRINIĆ

maksim_mudrinic_280213_1rođen u Sivcu 30.08.1952.godine gde završava i osnovnu školu, zatim završava i Gimnaziju “Veljko Petrović“ u Somboru. Posle Gimnazije upisuje Filozofski fakultet u Novom Sadu, odsek Ruski jezik i književnost, 1974. godine apsolvira, i kao jedan od najboljih studenata odlazi u Rusiju na mesec i po dana stručnog usavršavnja. Dva ispita, nažalost, nije prijavio, ali 1980. godine upisuje Pedagošku akademiju u Novom Sadu, polaže preko 20 ispita i vanredno je završava. Kao vaspitač radi u Kuli, Crvenki i Sivcu od 1980. do 1995.godine, kada prelazi u Dom kulture Sivac, na mesto stručnog muzičkog rukovodioca. Od 2000. do 2005. je i direktor ove renomirane ustanove. I danas radi u Domu kulture Sivac, svira, ali i gradi gajde i uči druge da sviraju na njima.

Prvi kontakt sa nekim instrumentom doživljava u svojoj kući. Naime, majka Verica, svira gitaru i od nje kreće njegova muzička priča. Prvi naučeni akordi na gitari podstiču i stvaralački duh koji kulminira osnivanjem Festivala akustičarske muzike 1977.godine, FAMUS, koji traje do današnjih dana. Preko 50 autorskih kompozicija snimljenih uglavnom u Radio Somboru deo su ovog životnog ciklusa. Nekoliko nagrada na FAMUS-u nastavljaju se na nagrade na Republičkom festivalu dramskog stvaralaštva (FEDRAS – dve prve nagrade za autorsku muziku u predstavama “Advokat Patlen“ i “Ko bi se jedio na muške“.

JNA 1977. godine donosi novo muzičko otkriće i obogaćuje ga tamburom. Upoznaje Jovana Zličića basprimaša iz Rume, i od njega uči sve ono što mu ispunjava naredne godine života. Sviranjem na svadbama i raznim kafanama dostiže renome izvanrednog pevača i terc basprimaša, ulazi u krugove Somborskih muzičara sa kojima obilazi Mađarsku, Švedsku, Nemačku, Jadransko primorje i mnoge gradove širom zemlje. Dolaskom u Dom kulture preuzima orkestar. Obogaćuje ga, prvo samicom, a zatim počinje da svira i gajde pronađene na jednom sivačkom tavanu.

2007. godine, umire čika Rada Maksimović iz Srbobrana, poslednji stari gajdaš u Vojvodini, ali, gajdaška nit se ne prekida jer Maksim Murdinić već uveliko svira i ima svoje učenike.

maksim_mudrinic_280213_2Velike srpske i male troglasne gajde, zahvaljujući upravo njemu doživljavaju svoju punu rehabilitaciju i polako se vraćaju na muzičku scenu Vojvodine i Srbije. Od 1998. godine do danas, ONE MAN BAND (čovek orkestar) iliti, po naški – gajdaš, Maksim Mudrinić svira na mnogim svadbama, slavama, rođendanima i svakojakim veseljima. Naravno, i raznim kulturnim dešavanjima u zemlji i inostranstvu: BEMUS, Zlatna frula srpskog Balkana – Kragujevac, Sabor narodnog stvaralaštva – Topola, Beogradski pobednik, Biserna grana – Futog, Našem rodu i potomstvu – Bačka Topola, Brankovo kolo – Novi Sad, Ivanjsko cveće – Sivac itd.

Slavu Velikih srpskih gajdi pronosi po Grčkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, Slovačkoj, Austriji i Nemačkoj.

Za fonoteku Radio Novog Sada snima pesme koje kasnije izdaje izdavačka kuća “Tiski cvet“ pod nazivom “Kida se gajdaška nit“. Od Kulturno istorijskog društva “PČESA“, posle tri nagrade Zlatni slavuj, 2010. godine dobija priznanje Majstorsko pismo. 2006. godine, na Festivalu muzičkih društava Vojvodine u Rumi, svirajući troglasne i dvoglasne gajde biva proglašen za najboljeg instrumentalistu.

Autor je pozorišne predstave “Balada o izgubljenom instrumentu“. O njemu su snimljene i TV emisije: “Tri gajdaša“ – Milan Livada RTV, “Maksa gajdaš“ – Kamenko Katić, “Kida se gajdaška nit“ – RTV, Maksim Mudrinić – Portreti vojvođanskih umetnika narodne muzike – Jovan Jovanović i “Vako j’ kadgod bilo“ RTV.